Život dostojan filmskog platna – među Hrvatima nepoznat u Španjolskoj el maestro
SPONA: HNiP/Radio dux
Luka Brajnović (1919. – 2001.) katolički je novinar, književnik, publicist i teoretičar medija iz Boke kotorske, kojeg su u Drugom svjetskom ratu uhitili talijanski fašisti i partizani, ali im je u oba slučaja pobjegao te se na preporuku kardinala Alojzija Stepinca kao izbjeglica 1948. skrasio u Španjolskoj gdje je 53 godine živio i radio kao ugledni profesor novinarstva.
U Hrvatskoj je bio suradnik časopisa Luč i Hrvatska straža. Objavio je romane Zaboravljene suze i Tripo Kokoljić. U Madridu je s dominikancem Hijacintom Eterovićem uređivao katoličku reviju Osoba i duh. Osnovao je nakladu „Osvit“, u kojoj je izdao djela Vinka Kriškovića, Augustina Juretića i Lucijana Kordića kao i Sveto pismo u prepravljenom prijevodu nadbiskupa Šarića. Studirao je filozofiju i književnost u Zagrebu i Madridu te pravo u Pamploni, gdje je doktorirao. Od 1960. do 1992. radio je kao sveučilišni profesor u Pamploni na Fakultetu informacijskih znanosti, obnašajući važne dužnosti na njemu. Za vrijeme agresije na Hrvatsku uspješno je predsjedavao društvom „Amigos de Croacia“.
Gotovo trideset godina pisao je kolumnu za vanjsku politiku u dnevniku Diario de Navarra. Usput je bio urednik u časopisu Nuestro Tiempo, surađujući i u nekoliko drugih revija u Španjolskoj, Portugalu i Meksiku. Objavio je niz stručnih knjiga o novinarstvu.
Posmrtno je izišla njegova autobiografija Despeididas y Encuentros (Rastanci i sastanci), u kojoj opisuje ne samo svoj životni put nego i stradanja i težnje hrvatskoga naroda.
U povodu sto godina od njegova rođenja 2019. su u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljene tri njegove knjige na hrvatskome jeziku: Oproštaji i susreti – sjećanje iz rata i izgnanstva te dvije zbirke izabranih pjesama – Mjesečina u uljiku i More moga djetinjstva.
Životna priča Luke Brajnovića dostojna je filmskog platna, a najzanimljivije dijelove te priče podijelila je tada njegova kći dr. Elica Brajnović de Leahy, počasna konzulica Republike Hrvatske u Kraljevini Španjolskoj.
U knjizi se donosi dio njegovih objavljenih memoara u kojima opisuje torturu svih režima koju su prolazili hrvatski intelektualci prije i poslije Drugoga svjetskoga rata. Tu torturu Brajnović je osjetio na najgori mogući način i na svojoj koži. Kako je tada ispričala dr. Elica Brajnović de Leahy do 1945. godine njezin je otac živio u Zagrebu radeći kao novinar, pisac i pjesnik. Od 1938. studirao pravo u Zagrebu. U gimnaziji je s prijateljima uređivao i izdavao tajni dvomjesečnik Hrvatski Graničar. Poslije kao sveučilištarac, bio je predsjednik nacionalnog ogranka Pax Romane i urednik književnog časopisa Luči te je radio u tjedniku Hrvatska straža u Zagrebu.
Prvi put su ga uhitili talijanski fašisti 1941. godine dok je bio u posjetu Kotoru. Uspio je pobjeći i nakon mjesec dana se vratio u Zagreb. Samo dvije godine poslije uhitili su ga partizani. Određen je za strijeljanje, a spasio ga je oficir koji je znao da je Brajnović novinar, smatrajući da im je kao novinar i poznati urednik potrebniji živ. Isprva s njim vode prijateljske razgovore i traže od njega da istupi na radiju, za BBC.
Uz sestru Mariju, Luka Brajnović bio je jedini među svojom braćom, a imao ih je troje, koji je preživio Drugi svjetski rat. Stariji brat Ivo, svećenik, ubijen je na Daksi 1944. godine, a mlađeg su brata, Tripu, ubili partizani u Zagrebu 1944.
Prije dolaska u Španjolsku kao prognanik u savezničkim izbjegličkim logorima Brajnović je boravio u Austriji i Italiji prošao je od Klagenfurta i Krippendorffa do Udina, Trevisa, Bologne, Reggio Emilije, Modene, a najduže je bio u logoru Fermo. Na Sveučilištu La Sapienza u Rimu upisuje studij medicine.
Luka Brajnović upoznao je u Rimu sv. Josemaría Escrivu de Balaguer, utemeljitelja Opusa Dei, te je bio jedan od prvih Hrvata u njegovu članstvu, pridruživši se prelaturi još 1946.
Tijekom 53 godine boravka u Španjolskoj Luka Brajnović postigao je jednu od zapaženijih karijera hrvatske emigracije. Uz Elicu u Španjolskoj mu se rodilo još četvero djece – sin Antonio, i tri kćeri Olga, Ljerka i Ana Marija.
U Hrvatsku se Brajnović prvi put vratio 1987. s kćeri i suprugom, te su posjetili i Kotor. Drugi put u Hrvatsku je došao 1997. Na sveučilištu u Zagrebu održao je nekoliko predavanja o novinarskoj etici. Umro je u Španjolskoj 2001.
