Predavanje dr.sc. Jože Možina, bivšeg ravnatelja RTV Slovenija i Tina Mamića, predsjednika slovenske Udruge novinara i publicista

U organizaciji Hrvatskih novinara i publicista i Grada Zagreba, 24. studenoga u Europskom domu održano je drugo stručno predavanje inozemnih gostiju pod naslovom “Javni RTV servisi u postkomunističkim državama, slovenski primjer”. Nakon gostovanja poznatog francuskog filozofa Alaina de Benoista, jučer su predavanje održali slovenski novinari i kulturni djelatnici: dr. sc Jože Možina, povjesničar, sociolog, autor dokumentarnih filmova, bivši ravnatelj RTV Slovenije i Tino Mamić, urednik, novinar i predsjednik slovenske Udruge novinara i publicista. Dobro posjećenom predavanju nazočio je i predstavnik Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a goste je pozdravila i razgovor nakon predavanja usmjeravala je predsjednica HNiP-a Katja Kušec.

Općeniti pregled slovenske medijske i političke scene dao je gospodin Mamić, ukazavši ponajprije na probleme „meke“ cenzure i autocenzure u novinarstvu, kao i na nedostatak demokratičnosti i pluralnosti u slovenskim medijima. Naveo je primjere najvećih slovenskih tiskovina, elektroničkih i digitalnih medija, koji su prema njegovom sudu većinom urednički usmjeravani ulijevo, odnosno izravno pogoduju lijevim političkim opcijama. Mamić je kao glavni razlog takvog usmjeravanja medija označio prevlast utjecaja bivših komunističkih dužnosnika i suradnika obavještajnih službi, i to ne samo u velikim medijima gdje i danas značajne dužnosti obnašaju prokazani pripadnici nekadašnje jugoslavenske Službe državne sigurnosti (bivša UDB-a), nego i u slovenskom gospodarstvu, što omogućava stvaranje sprege mediji-politika-kapital.

Ovim društvenim negativnostima, Mamić je pridružio i opće negativne trendove novinarstva u zapadnim zemljama čije uzroke između ostaloga vidi i u nedovoljnom obrazovanju i svojevrsnom “mesijanizmu” novinara koji se sve manje bave objektivnim informiranjem javnosti, a sve više mijenjanjem društava u skladu sa svjetonazorima ljevice. Istaknuo je da se danas premalo traži mišljenje druge strane, a kao bizarnu činjenicu istaknuo je da novinari napadaju uvijek iste političare (uglavnom desnog usmjerenja) bez obzira jesu li na vlasti ili u oporbi. Mamić je situaciju u Hrvatskoj opisao boljom nego u Sloveniji, ističući primjer Večernjeg lista i nekih njegovih desno orijentiranih kolumnista koji prema njegovoj procjeni ne bi niti mogli objavljivati u slovenskim medijima. Možina je kao izuzev tome naveo područje istraživanja i komemoriranja žrtava komunističkog režima nakon Drugoga svjetskog rata. Najsvježiji pokušaj “mekog” cenzuriranja propitivanja jugoslavenske „bolje“ prošlosti bio je dokumentarac o JNA na nacionalnoj televiziji. Nakon stvaranja izmišljene afere s vlasničkim pravima na arhivski materijal, film je najprije maknut sa web stranica slovenske televizije, da bi nakon brojnih prosvjeda ljudi na društevnim mrežama, kao i javnog poziva Udruženja novinara i publicista, bio vraćen.

Nakon Mamićevog općenitog uvoda, situaciju na RTV Sloveniji predočio je njezin bivši ravnatelj dr. sc. Jože Možina, slikovito opisavši slovenski javni servis kao „krunski propagandni dragulj“ za sve političke snage. Možina je ustvrdio je da su izuzev kratkog razdoblja na početku osamostaljenja Slovenije i polovinom dvijetisućitih, na RTVS stare, jugoslavenske političke sile još uvijek veoma jake. Kao dokaze i primjere cenzuriranja nepoćudnih informacija, naveo je svojevremeni dolazak urednika programa RTS s predstavnikom slovenskog SUBNOR-a na montažu emisije o masovnoj grobnici u Teznom, te je opisao njihove pokušaje lažiranja povijesnih činjenica iznesenima u dokumentarnom filmu.

Tražeći uzroke ovakve nedemokratske i klijentelističke situacije na slovenskom javnom servisu, Možina je najprije opisao način odabira uprave kroz programsko vijeće u kojem sjedi čak 29 članova. Polovinu njih bira politika, trećinu civilno društvo, a ostatak imenuje predsjednik Republike. Iako sustav ne drži lošim, ukazao je na nepravilnosti koje su se dogodile u praksi: od odsustva demokratske kulture kod lijevih vlada koje bezobzirno postavljaju isključivo političke istomišljenike te ignoriraju oporbu, pa do toga da su se odabrani predstavnici civilnog društva uglavnom i sami pokazali kao zagovaratelji političkih interesa, uglavnom lijevog usmjerenja.  Iako oba slovenska novinara i publicista drže da je korijen problema medija i javnog servisa općenito nedostatak političke kulture i demokratske svijesti, pa se i najbolja zakonska rješenja obezvrijede i dokinu u praksi, Mamić kao moguće rješenje za povratak pluralizma u javni servis vidi stvaranje takvog sustava koji će točno propisati broj članova vijeća imenovanih s ljevice i s desnice, čime bi se izbjegle ideološke manipulacije.

Nakon predavanja, iz publike je postavljeno pitanje ne bi li bilo bolje da se predstavnici i lijevog i desnog svjetonazorskog raspona odaberu iz područja civilnog društva, što je dovelo do zanimljive rasprave. Prevladalo je mišljenje da su se zahvaljujući boljem financiranju, često i iz inozemnih izvora, na tzv. nevladinoj sceni kao društveno najmoćnije profilirale udruge koje promiču upravo svjetonazore lijevice, te da u okolnostima niske demokratske kulture prepuštanje odlučivanja o javnom servisu nevladinom sektoru ne jamči pluralizaciju javnog medija.

Gostovanje slovenskih kolega u Zagrebu završilo je potpisivanjem„Povelje o suradnji“ između HNiP-a i ZNP-a na područjima razvijanja i prijavljivanja projekata na EU zaklade koje promiču strukovni razvoj i socijalna prava novinara.