Slučaj Leković; atentat ili novi napad „pozitivne diskriminacije“ na društvo?

Ovaj članak je nastao u sklopu HNiP-ove stipendije za mlade novinare „Ivo Lončar“.

 

Puno je medijske pažnje dobila objava predsjednika HND-a Saše Lekovića na društvenoj mreži Facebook kako je na njega izvršen atentat. Svaki pokušaj atentata iz medijskog i svakog društvenog motrišta potrebno je najstrože osuditi, ali isto tako je još važnije (za održavanje razine medijske profesionalnosti) istražiti što se zapravo dogodilo i dati objektivan opis situacije. Kako su mediji prenijeli vijest o mogućem atentatu na Sašu Lekovića, njegove optužbe prema mogućim počiniteljima i je li razina profesionalnosti pala zbog kolegijalnosti određenih medija s kolegom iz HND-a?

Index.hr objavljuje članak Europska federacija novinara: Istražite napad na Lekovića! u kojem s HINE prenose vijest kako se Europska federacija novinara oglasila u vezi mogućeg atentata: “Taj je incident samo kulminacija verbalnih napada i najodvratnijih uvreda protiv Saše Lekovića, predsjednika HND-a. Otkad je izabran na tu funkciju, izložen je linču određenih portala na kojima ga vrijeđaju i gdje mu prijete. A komentari na tim portalima otvoreno pozivaju na ubojstvo”. Valja napomenuti kako Index.hr ovdje nije spomenuo kako je HND, čiji je predsjednik Saša Leković, sa svojim ukupnim članstvom jedna od članica Europske federacije novinara.

U članku Bujančeva novinarska udruga ne želi da se piše o napadu na Lekovića autor I.Ć prenosi priopćenje HNP-a, ali i navodi kako „je HNiP prohadezovska novinarska paraudruga koju su pred izbornu kampanju 2015. godine osnovali Siniša Kovačić, Velimir Bujanec i slični radnici mahom opskurnih medija, a protežirali su politiku HDZ-a Tomislava Karamarka. HNiP je postavljen kao alternativa HND-u, ali i za obranu HDZ-ovih ministara od medijskih kritika i oštrih analiza.“ Ovo je izjava na samom dnu profesionalnosti, ali i osnovne novinarske kulture jer direktno vrijeđa vrlo važne hrvatske medije nazivajući ih opskurnima. Na koncu, i Sinišu Kovačića odnosno javni TV servis HRT.

Članak Hrvatsko društvo pisaca o napadu na Lekovića: Ovo je rezultat porasta netolerenacije autora F.Ć.-a donosi izjavu Hrvatskog društva pisaca koji između ostalog kažu: “Hrvatsko društvo pisaca izražava duboku zabrinutost zbog pokušaja atentata na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića. Taj je čin rezultat društvene klime stvorene u protekloj godini opasnoga življenja u kojoj se u javnosti tolerirao govor mržnje i poticanje na djelovanje iz mržnje.“ Ovdje valja istaknuti kako Hrvatsko društvo pisaca ovdje jasno govori kako se radi o atentatu, iako policijska istraga nije završila, a o mogućem atentatu znamo samo (za sada) da se Lekoviću pokvario automobil.

Jutarnji.hr u članku Pokušaj atentata na Lekovića autora Marina Deškovića također na naslovnici stavlja veliki naslov u kojem se mogući pokušaj atentata naziva atentat, kao da Jutarnji već ima dokaze da se on zaista i dogodio. Osim toga, Jutarnji.hr donosi zanimljivi članak Željka Markić: Sad je ispadanje Lekovićevih šarafa važnije od žrtava u Hudoj jami u kojemu prenose izjavu čelnicu udruge U ime obitelj Željke Markić: „Saša Leković, Slavica Lukić i ekipa iz vrha Hrvatskog novinarskog društva jučer su pažnju sa Hude jame – masovne grobnice u koju su partizani, nakon završetka rata, bacali tisuće ubijenih i živih civila i ratnih zarobljenike – preusmjerili na otpadanje šerafa sa Lekovićevog kotača. Pri čemu su brojni uzori novinarstva Lekovićevo viđenje situacije – odmah – bez ikakvih logičnih pitanja ili policijske istrage – proglasili točnim. Svi oni znaju da je automehaničar dobro procijenio da se radi o atentatu – i to je to. Takvi su oni, lakovjerni. Kad im se sviđa što netko tvrdi.“

Portal Direktno.hr u članku HND zahtjeva istragu “evidentnog pokušaja atentata” autora iz/h vrlo dobro navodi upravo činjenicu da se unaprijed insinuira sa zaključcima koji mogu imati dalekosežne posljedice na društvo, a pogotovo na već uzdrmani medijski prostor koji se sve više zloupotrebljava od onih koji bi taj prostor trebali štititi i koristiti ga za služenje građanima.

U članku Saborski klubovi zatražili stanku autora js/h, portal Direktno.hr piše i o izjavi u Saboru zastupnika Stazića koji je također rekao kako je ovo pokušaj atentata.

Portal Narod.hr u članku Leković pretpostavlja tko je izvršio atentat portal navodi izjavu Saše Lekovića u kojoj on kaže kako „pretpostavlja tko je atentat izvršio, ali ne želi nikoga unaprijed optuživati.“ Vrlo važan i koristan članak objavio je upravo Narod.hr pod nazivom Tko je Saša Leković, predsjednik HND-a koji tvrdi da je na njega izvršen atentat? . Ovakvli članci su vrlo važni jer sam kroz istraživanje za HNiP zaključio kako se u hrvatskim medijima konstantno piše samo o posljedicama pojedinih događaja, a zanemaruje se njihov početak, uzrok, ili tko su zapravo najvažniji akteri određenog događaja. Tako je za ovu priču vrlo važno znati tko je i što iza sebe ima Saša Leković.

Večernji.hr je profesionalno prenio službeno priopćenje HNiP-a u članku Mediji slučaj navodnog atentata prate neprofesionalno u kojem je naveo cijelo priopćenje bez vrijeđanja ili stavljanja HNiP-a u neki vlastiti kontekst kao što je to učinio Index.hr. Osim toga, valja istaknuti i zanimljivu kolumnu Ivana Hrstića Tko želi ubiti Sašu Lekovića? koji je upravo upozorio na razliku između činjenica i navoda koja se u ovoj priči iz medijske perspektive izgubila, a što je vrlo neprofesionalno, ali i pretstavlja moguću opasnost za pogoršanje stanja u društvu.

Mediji su zaista pali na ispitu profesionalnosti u slučaju mogućeg atentata na Sašu Lekovića. Svaki pokušaj ubojstva je za svaku osudu, ali profesionalni medij si ne smije dozvoliti unaprijed donositi zaključke, pa makar se radilo o čovjeku koji ima vrlo važnu ulogu upravo u medijima. S druge strane, vrlo dobro je poznat unutarnji sukob na medijskoj sceni u kojem su s jedne strane oni koji se argumentirano ne slažu s radom HND-a i Lekovića na njegovom čelu, te onih koji smatraju da HND brani novinarske slobode i upozoravaju na porast netolerancije i diskriminacije u medijima i društvu.

No, vrlo je mala razlika između diskriminacije i obrnute (takozvane pozitivne) diskriminacije. U današnjem društvu je porast ne onih koji diskriminiraju, nego upravo onih koji sve oko sebe optužuju za diskriminaciju te zloupotrebljavaju tu riječ kako bi prikrili svoje osobne interese, a upravo su mediji ti koji bi tome trebali stati na kraj.

 

Eduard Petranović