Priopćenje HNIP-a u povodu neprincipijelnog napada HND i HDP na programske smjernice uredništva Trećeg programa Hrvatskog radija i Hrvatske televizije

“Hrvatski novinari i publicisti” odbacuju načine komunikacije i argumentacije kojima su “Hrvatsko novinarsko društvo” i “Hrvatsko društvo pisaca” uzeli u obranu fotelje miljenika Kukuriku koalicije na Hrvatskom radiju Treći program, u povodu premještanja na druge radne zadatke Ljubice Letinić, donedavne urednice Dokumentarnog odjela HR i drugih emisija emitiranih na tom programu.

Kao i u ostalim slučajevima smijenjenih ljevičarskih aktivista, i u „slučaju Letinić“ se radi o novinarki koja je svojim cjelokupnim dosadašnjim radom, izborom  suradnika, kao i temama s kojima se bavila, uvijek pokazivala izrazitu ideološku pristranost, odnosno  upravo ono za što HND i HDP optužuju vodstvo HRT-a. Njezine su emisije bile zagrižena neojugoslavenska i marksistička aktivistička uporišta (npr. 24. lipnja 2016. obrađuje socijalističke „pionirsku organizaciju“). Na koncu konca, da je Ljubica Letinić istaknuta ljevičarska aktivistica, a tek onda novinarka, dovoljno govori i činjenica da je jedna od osnivačica projugoslavenske inicijative Kulturnjaci 2016. Vjerojatno je da je upravo za taj ostrašćeni politički aktivizam, po već uhodanoj metodi nagrađivanja „svojih“ nedavno i nagrađena nagradom „Hrvatskog novinarskog društva“.

No veći problem od te ideološki pristrane „društveno političke radnice“ (mlađima podsjetnik da su tako novinare nazivali u jednopartijskoj totalitarnoj Jugoslaviji), način je na koji tobožnje „neideološke“, „nepristrane“ i „neovisne“ udruge poput HND-a i HDP-a brane svoje istomišljenike. Naime njihova priopćenja su banalni medijski reketi nad drugima i drigačijima, a glavni cilj tih  pritisaka na neistomišljenike je zaštita vlastitih materijalnih i društvenih položaja. Njih su drugovi i drugarice „kulturnjaci“ ostvarili promicanjem temeljnih ideoloških postavki bivše vlasti, čiji su članovi i sljedbenici i u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj nastavili provoditi jednoumnu ideologiju svojih prethodnika iz propale Jugoslavije. Stoga je svakom upućenom u medijsko-političku problematiku odmah jasno kako ovdje ne prevladavaju argumenti struke, istine i poštenja, već im pojmovi „demokracija“ i „kultura“ služe samo kao „smokvin list“ za partikularne interese. Treba znati i da su u većini emisija na oba treća programa koje je ukinulo novo vodstvo HRT-a, angažirani suradnici dobivali ogromne godišnje honorare, veće od bruto plaća većine stalnih zaposlenika HRT-a.

Dvoličnost i podlost te skupine protuhrvatskih dobitnika „društvenih priznanja“ najuočljivija je iz njihovih poziva na tobožnji pluralizam mišljenja, dok istovremeno ukidaju bilo kakvu mogućnost promicanja različitoga, te medijskim huškanjima i prokazivanjima u velikim medijima koji im nekritički daju prostor, zastrašuju tihu većinu istinskih hrvatskih kulturnjaka.